Ovo kaj sam napisao, je živa istina. Vezano uz to kako sam se bio umarao i na najmanje fizičke napore.
Kad bih se spustio po stubama dole sa drugog kata i onda ponio svega par vrećica nazad u stan, već bi se tako jako zapuhao da sam morao brzo negdje sjesti i onda bih “dolazio k sebi” sljedećih 15-ak minuta.
Znalo mi se dogoditi da krenem negdje pješke i nakon svega stotinjak metara bih već u glavi počeo proklinjati…”aaaaaargh, koliko još ima do tamo”.
Nakon samo mjesec dana kako sam prestao dimiti su mi se potpuno makli problemi sa disanjem. Značajno manje sam kašljao. Popravilo mi se raspoloženje i općenito puno više energije sam imao
nego dok sam glumio dimnjačara. A pogotovo sad, izađem van, opalim tempo i osim što bih se znao oznojiti, pogotovo dok je bilo ljeto…ne bih se uopće uspuhao. I tak, ima tu stvarno promjena, nemoguće da je placebo efekt. Dakako, to što sam se maknuo od cigarete mi nije vratilo davno izgubljenu kondiciju, no značajno mi je popravilo općenito zdravstveno stanje. Čak osjetim da mi se vid na daljinu poboljšao, nekad sam znao izaći van pa mi se kad bih pogledao u daljinu objekti udvajali, ne bih vidio ni na onim velikim panoima reklamnim pročitati sav tekst, a na njima slova od “pol metra”. Sad puno bolje vidim, nema te neke falš slike. I tak… idu dani, sutra će mi biti punih 7 kalendarskih mjeseci kako ne dimim cigarete, iako sam po broju dana to već prešao. A, najbolje od svega mi je što sam ne tako davno od frendova znao uzeti cigaretu ili zamotati jednu, ispušim i doslovno mi ne znači ništa. Sad mi čak i ne smrde i ne smetaju cigarete. I to je ono što sam htio, to je moja mala ali istovremeno i najveća pobjeda. Najbolje što sam sam za sebe učinio za sve ove godine 🙂
